Kako je izgledao mjesec studeni 1991. godine u Vukovaru iz perspektive djevojčice, jučer je učenicima osmih razreda opisala Maja Weber, rođena Vukovarka, danas odrasla žena koja svoje iskustvo proživljenih ratnih strahota kroz predavanje dijeli s učenicima osnovnih škola diljem Hrvatske.
Maja je ispričala kako je izgledalo njezino djetinjstvo prije rata, pokazala učenicima fotografiju svoga trećeg razreda koji zbog rata nije uspjela završiti u Vukovaru, opisala je kako je Vukovar izgledao prije rata te kako su ona i njezini prijatelji provodili dane bezbrižno se igrajući vukovarskim ulicama. Učenicima je opisala one najteže dane koje je provela u podrumu obiteljske kuće s bližom i širom obitelji – opisala je kako su provodili vrijeme, čime su se zabavljali, što su jeli, kako su održavali higijenu, koje su opasnosti vrebale ako su izlazili iz podruma, koje su knjige čitali u podrumu uz plamen svijeće koju su morali štedjeti te kako im je baka izmišljala priče ne bi li ih zabavila. Na sam dan pada Vukovara njezina je obitelj izišla iz podruma te u koloni s drugim Vukovarcima prošla kroz razrušeni grad. Spas nisu pokušali pronaći u vukovarskoj bolnici, što se kasnije pokazalo kao dobra odluka, već su se uputili na prostor nekadašnje vukovarske tržnice. Tamo su stariji muški članovi obitelji odvojeni te odvedeni, a ona je s majkom i bakom u organiziranim autobusima nekoliko dana putovala preko Srbije i Bosne do Hrvatske. Majin je otac nekoliko mjeseci proveo u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Obitelj Weber svoj je život nastavila u Garešnici gdje i danas žive. Maja se u razgovoru s učenicima prisjetila i svoga malenog susjeda Mateja Aleksandra koji je ubijen kada je imao samo dvije godine te prijatelja Tomislava Mikloša koji je u trenutku stradavanja imao 8 godina.
Kako Vukovar izgleda danas, osmaši su imali priliku vidjeti i nedavno kada su u Vukovaru bili na terenskoj nastavi, o čemu je pričala i Maja na kraju svoga predavanja. Ovom prilikom zahvaljujemo Maji što je s učenicima podijelila svoja sjećanja što nije bilo ni malo lako.
